Život u Valpovu, ljudi koji ga čine, njihove priče, moja sjećanja iz djetinjstva i neki kreativni pokušaji...

srijeda, 24. lipnja 2015.

Dan državnosti i mila trobojnica

Dan državnosti u mome je sjećanju uvijek bio suncem okupan dan.

Prije petnaestak godina:

...rano bismo se probudili, a ulicom su već vijorile trobojnice, sve sjajnija jedna od druge...Susjedi kao da su se natjecali tko će prvi postaviti svoju zastavu, a neki bi uranili i već dan ranije se pentrali po kućama i namještali svoj stijeg.

U ormaru roditeljske sobe ležala je naša zastava, lijepo složena, tamo je i danas.
Tata ju je postavljao sve dok brat nije porastao, a onda je ta čast pripala njemu. Meni je bilo dovoljno i promatrati kako se lijepo vijori na svibanjskom povjetarcu...(tada je to bilo u svibnju).

Na dvorištu se čuo radio s melodijama domoljubnih pjesama koje i dandanas volim, a zaista ih imamo mnogo. Širio se miris roštilja, a cestom bi rijetko prošao koji automobil jer nitko nije radio.
Neki su odlazili na piknik u prirodu, družili se i slavili.

Bilo je nešto svečano u zraku, posebna atmosfera. Na televiziji sve neke tematske emisije posvećene domovini. Ne možeš ne osjetiti da je nešto drugačije.

Zaista bih se veselila tome danu i mislim da je to bilo baš zbog zastava. Djeci je veselo oko srca kada roditelji nešto uređuju, pripremaju, a još kad se i cijeli grad šareni, sve se crveni, bijeli, plavi...pa onda izađem na ulicu i brojim redom zastave po kućama, a ako je slučajno neka kuća preskočena, svi se čude, što je bilo, zašto nema zastave, sigurno je susjed zaboravio, možda će kasnije postaviti...
Nekoliko puta bih poskočila pokušavajući dotaknuti makar jednim prstom tu finu tkaninu...

Na kraju dana, zastava se vraća u ormar na svoje mjesto. I za čas sva čar nestane kad na goloj ulici ostanu sve sive, blijede kuće i kao da svi otežu i odugovlače ne bi li ovaj put zadnji skinuli svoj stijeg.


Danas nema ni č od čarolije, je li do mene ili do okolnosti života, bit će da je oboje.

Sretan nam Dan državnosti.
25.lipnja


utorak, 23. lipnja 2015.

Krastavci- na brzinu

Sezona je krastavaca započela, a već smo ih se zasitili.
Što ne bi malo zakiselili, onako po starinski?

Jedna staklena 'dunsflaša',
desetak povećih krastavaca (malo zarezanih),
litra vode,
oko dva decilitra octa,
žlica soli i šećera,
koje zrno bibera i
začinske trave po volji...sve od oka, tako je najbolje.

Jedno osunčano mjesto, mada ga baš danas nema...no bit će ovih dana...
Poklopiti, ne zatvoriti...
Za dva dana bit će na stolu hrskavih, blago kiselkastih krastavaca. Čim malo pobijele, gotovi su. Tako su i naše bake kiselile na brzinu, ali one su stavljale komad kruha u vodu s krastavcima. To još nisam pokušala. Tko jest, neka nas pouči.









P.S. Za kraj još nekih vijesti iz lipanjskih povrtnjaka


              Tatina mrkva-ostavljena da proraste u sjeme



               Luk-suši se na prikolici

nedjelja, 21. lipnja 2015.

Šalicom kroz vrt...

Potaknuta Kajinim čajankama izvadila sam mamin stari set za čaj...ili kavu.

Odmah vam pozornost privuku  dame u prekrasnim haljinama i kavaliri koji ih pozivaju na ples ili klečeći recitiraju neke romantične stihove...takve šalice teško je danas pronaći kao i kavalire.
Imaju poseban odsjaj, kao unutrašnjost morske školjke, i elegantan oblik.







Rijetko ih je mama vadila iz ormarića, ne znam zašto, kad je prava milina srkati iz takve ljepote. Sada ih češće rabimo. I dok sestra i ja opčinjene vrtimo šalicama, hvatamo zrake sunca na neobičnom odsjaju tanjurića, mama se čudi što su nas odjednom privukle te stare šalice koje godinama stoje u kuhinji. Sjećam se da je u staroj kući bio i luster s jednakim damama, vjerojatno u setu.



Sestra i ja krenule smo u dvorište kako bi uz šalicu uživale u toplom, iako pomalo vjetrovitom danu...



Odlučismo poći u vrt i zabilježiti neke lijepe trenutke, a glavni model bit će nam-šalica.
 Ivančica, poput jedne od naslikanih dama...uživjela se u ulogu usamljene djeve koja uz šalicu kave razmišlja o...tko zna čemu....

                      
                                                                                                                                                                             



   
                         A onda se u priču uplela i tatina dozrela višnja i mamin dud...





A priroda...ona te jednostavno poziva da staneš...iza svakog gutljaja.






I dok lijeno odmaramo na mekom travnjaku, kukci vrijedno zuje uz nas pitajući se, tko im to gazi  procvalu djetelinu...







                   
                     Nakon posljednjeg gutljaja vraćamo šalice na sigurno...do idućeg toplog napitka...

petak, 12. lipnja 2015.

Dame s muharom

Jesenas su tikvice dobro rodile (one ukrasne).
Možete se prisjetiti ovdje.

Odlučih prikratiti vrele dane i napraviti koju novu lutkicu...



 Dama s muharom na glavi..
 Dvije gospoje na ulazu...





nedjelja, 7. lipnja 2015.

''Ja posijah lan...''

 Prije mjesec i nešto dana posijala sam lan.
 Zašto?
 Iz znatiželje... Uostalom, nekada su na našim prostorima redovito sijali lan.

 S obzirom da lan dosta rabimo u kuhinji i stavljamo ga u gotovo sva jela, pitala sam se bi li ekološki uzgojeno sjeme  koje kupujemo u trgovini ( a koje je porijeklom iz Indije :(  )  proklijalo u mom vrtu... Naravno da neću početi proizvoditi lan u dvorištu, ali iz znatiželje sam, bez nekakvog posebnog reda razbacala sjemenke na nekoliko mjesta, ugazila ih u zemlju i poslije zaboravila na nj.

Pojavile su se najprije tanašne zelene biljčice sitnih listova. To je sigurno to, pomislila sam, i pustila neka rastu.
Nakon nekog vremena biljke su porasle u visinu i izdigle se iznad sitnog korova koji je nezadovoljan ostao čučati u njihovoj sjeni, koliko god se pokušavao izdignuti.

Jutros me dočekalo iznenađenje! Prvi plavkasti cvjetovi otvorili su svoje latice!



Cvijet je provirio i između listova Dejanove paulovnije, kojoj još nije našao mjesto za presađivanje i koja će ubrzo odrveniti usred povrtnjaka!


Pratit ćemo što će se dalje događati, kako će se biljka mijenjati, a nadam se da ću se sjetiti zabilježiti i ''žetvu'' :)




Već nekoliko dana pjevam onu našu staru: ''Ja posijah lan, baš na Ivandan...''  Još preostaje da posijem repu, a da Dejan veli mak!
 No to će biti neka druga priča...

Drugi dio priče.
Treći dio priče.

četvrtak, 4. lipnja 2015.

Stoliću, prostri se!



Prošle sam godine  uredila stari, smeđi stol...sad sam ga samo prelakirala...




A ove godine na red je došao također smeđi, stari, ali okrugao stolić za čajanku u dvoje...Najprije prebojan bijelom bojom, zatim uređen salvetama te prelakiran lakom...










Sad će druženja biti i oku ugodnija...


Ovaj stari okrugao stolić umalo je završio u drvarnici pod teškom oštricom sjekire, no rekoh zašto? Četiri nožice još mogu podnijeti teret nekoliko keramičkih šalica iz kojih se širi miris crne kave ili pak biljnog čaja...Ljudi se lako rješavaju starih stvari, a nove teško nabavljaju...ili prelako možda? Tako je i s ljudima...ponekad je dovoljno učiniti male promjene da nešto zablista i pokaže svoj puni sjaj...potrebno je malo truda i vremena...rješavamo li se tako i ''starih'' ljubavi...odjednom nam se netko učini istrošen i bezvrijedan, kao da zaboravimo koliko je šalica na leđima nosio ovaj mali stolić...naravno da se oštetio, izgubio boju, ali to se može srediti...nemojte olako ostavljati svoje stoliće, stolice...ljubavi...oni imaju poseban šarm...nisu savršeni kao novi predmeti doneseni tek iz prodavaonice...a sjetite se da će i oni za neko vrijeme postati stari...